Zadnjih dana mediji su zagađeni pričom o nesretnoj djevojci koja nema iPhone, Diesel traperice i ostala ekipa u školi joj se ruga. Link. Digli se dežurni dušebrižnici na zadnje noge i gromko zbore "Strašno, strašno  kuda ide ovaj svijet". S ovakvom medijskom inauguracijom djevojka ima potencijala za postati zvijezda novovjeke bajke u kojoj dobro pobjeđuje zlo i pokazati će ona njima jednom što su prave vrijednosti. Ako ima dobra i zla uskoro će osvanuti neki sponzor obući je u Replay, dati joj neki novi jebeni mobitel i bit će faca veća od svih. A ostati će poštena u duši i omogućiti će svima potlačenima da imaju sve što treba imati. Ima takvih sapunica i filmova kao u priči.

Kako je ogavnost u obliku poželjnosti postati reklamni pano u dobi formiranja identiteta plošno ali opširno medijski obrađen i kako je ogavnost kako su troje uključenih odraslih (mama, psiholog i razrednica) nemoćni pred hordom reklamnih panoa u zaštiti sirote ali poštene cure jednako popraćena urlicima potlačenih "Strašno, strašno, tako strašno da smo nemoćni promatrači" prelazim na drugu temu.

Znamo da su djeca i tinejđeri najbolja ciljana reklamna publika, znamo da postoje roditelji spremni odriješiti kesu na svoju štetu da ušutkaju to čudo od djeteta koje je pod priskom vršnjaka postalo nepoznato biće u kući, znamo da postoje roditelji koji s ponosom svoju reklamu šalju u svijet. Znamo da postoji pritisak vršnjaka, društva u cjelini za biti isti po cijeni prihvaćanja. Tako je bilo i tako će biti. Znamo da biti tinejđer je ponekad gorko i teško iskustvo.

Ajmo dalje. Kome ovakva prezentacija koristi. Ako sam dobro razabrala Dieselu i IPhonu. Iščitavam vrlo jasnu poruku kako će te biti prihvaćeni ako ih imate. I u tome su svi nemoćni. Metodom obrnute pile. Kao naslov "Stigla nova jeftina droga na tržište". Kome korist od naslova. Iščitavanjem bi rekla dilerima koji su našli prostor za reklamu. I tako dalje i tako dalje. Briga me što i tko piše. Pogledajmo kome to koristi. Gadljivost storije je u iskorištavanju jedne mlade i sirote duše u reklamne svrhe. Gadljivost storije je u isticanju neimaštine kao povodu za bullyng oko kojega su svi nemoćni pa će blaženi mediji pomoći. Cura je žrtva jer nije uplatila za reklamu. Da uplati ne bi bilo problema.

Ovakvom logikom koja opstaje li ga opstaje očekujem kako će osvanuti humanitarna akcija "Pomozimo joj da skupi za tenisice od 3000 kuna, po mogućnosti te i te marke"

Što je s onima koji imaju novce uz slučajno mozak i znanje koje koriste pa ne žele hodati kao jumbo plakati po svijetu i još se tom debilnom logikom ponositi. Što je s onima koji su na bilo koji način drugačiji. Što je s onima koji imaju svoj stav i mišljenje bez obzira je su li ili nisu uplatili porez kompanijama koje počivaju na ljudskoj slabosti.

Molim žrtve bullynga koje mogu (imati) ali neće da se jave. Da ovu opasnu obrnutu pilu okrenu na pravu stranu. Provokativna kakva jesam pitam se ima li ih. Ili mudro voze svoj film jednostavno ignorirajući Diesel i iPhone za koje misle da bi oni trebali platiti njima da nose njihovo znakovlje na vidljivo. Pa neće džabe.

Nije stvar u imati ili ne imati.

Stvar je željeti ili ne željeti.

Stvar je u pristati ili ne pristati.

Navratim na bloger vidjeti što se događa, čega ima novoga ili staroga. Kada god navratim procedura je ista. Skidanje smeća u komentarima. Autorica ovog bloga je u skoro četri godine postojanja samo jednom cenzurirala komentare, kada je jedan mangup/ica objavio ime maloljetnika optuženog  za nijebitnošto jer je u suprotnosti sa zemaljskim i etičkim zakonima o medijskom izvještavanju o djeci i maloljetnicima.

Posljednjih godinu dana mi nisu ravne ni cenzorske škare Sjeverne Koreje i Kube zajedno. Samo brišem nebuloze o tipovima, parovima i ostale nerazumljive mi i s ničim veze nemaju nazovikomentare. Bahate budale koje misle da je ovaj blog ili bilo čiji komadić svemira odlagalište za smeće su mi oduvijek jako dizale tlak. Nema veze, može gore biti osmrtnica on će derat po svojim parovima i moj komadić svemira koristiti za svoju reklamu. Kao da mi nije dosta pranja mozga reklamama koje su umjetnička remek djela prema ovoj pojavi na blogeru. Recimo Đurđa i Pan me razgale do neba nakon izvjesnog i neobično otpornog nesica. Gledam je ko Fellinija.

Kako ova vukojebina u posljednje vrijeme znana pod imenom Region nekritički preuzima sve made in USA a čega se u vrijeme primjene u Regionu, USA odriče i ovome će doći kraj. Uzeli smo ideale mladosti i ljepote kao mjere uspjeha a oni iskopavaju Jane Fonda i Hellen Miren zajedno kao nove muze. Uzeli smo mladost kao kriterij za radni uspjeh a oni otvaraju poduzeća u kojima forsiraju zapošljavanje starijih. Uzeli smo konzumerizam kao novo božanstvo dok se oni kunu u razmjenu odjeće po kućama. Uzeli smo klađenje, a oni su ga zabranili. Ima tome i skoro dvije godine. Taman u vrijeme kada je ova pošast u Regionu procvjetala.

Trudila sam se, govorila sam sama sebi: Ustraj, nisi ti kao oni, što ima veze ovo je tvoj komadić svemira, ne daj da ti ga otmu. Nagrizaju me pitanja. Kako biti u smeću a ne postati i sam smeće čemu se opasno približavam brisanjem komentara što je u suprotnosti s mojim blogerskim naukovanjem.

Dragi kladioničari samo se vi reklamirajte. S obzirom na genijalne tredove koje uvozimo bez mozga i pameti za cca pet godina ćete biti zabranjeni. Osim ako se ne dogodi neka prostorno vremenska anomalija pa počnemo misliti svojom glavom. Što bi bilo čudo veće od brzog ekonomskog oporavka ili pada švicarskog franka.

Do tada hvala i zbogom.

Preporučujem odgledati s razumijevanjem

Iako je ovo originalno objavljeno u travnju kada se započelo s inicijativom promjene Ustava i kako inicijatori vele zaštitom branitelja, nova zbivanja oko izjava jesmo ili nismo jednaki i dizanje tužbi protiv novinara su me navela na ponavljanje gradiva.

Aj em rili pisd of. Još uvijek.

Dobro. Priznajem. Jamilo me na braniteljizam. Kad sam na toj temi psujem ko kočijaš. Pa trenutno jebem sve po spisku našoj vrloj Vladi koja me odlučila predložiti kao ustavnu kategoriju. Tamo negdje pored ličkog medvjeda i Plitvičkih jezera. Pa zar Vi zaista mislite da sam zbog osobnih izbora u svom životu zaštićena vrsta. Zar mislite da sam neuka budaletina koju treba štitii Ustav kao što daje pravo glasa zatvorenicima. Zar mislite da me se šikanira. Zar mislite da sam zaslužila toliko omalovažavanje da me treba posebno podučavati što je za mene dobro, a što nije. Zar mislite kako se ne umijem sama štititi. Kao da sam mentalno oštećena. Zar mislite da ste mi uspjeli isprati mozak svojim parolama i sranjima. Zar mislite da se ne sjećam što je i kako je bilo tamo pred 20 godina. Zar mislite da mogu zaboraviti svoj život i živote ljudi koje sam u svom braniteljizmu upoznala.  Zar mislite da ste me uspjeli onesposobiti, psihijatrizirati, proglasiti neuračunljivom, naglom i treba mi posebna zaštita. Zar mislite da sam nakon 5 godina rata nesposobna za rad. Zar mislite da me možete kupiti. Zar mislite da Vam je naum uspio. Zar zaista mislite da ste me uspjeli oglupiti. Znam da ste se jako trudili. Zar mislite da će te omalovažavanjem mojih izbora i mojih posljedica tih izbora dobiti izbore. Zar zaista gospodo i gospođe mislite da me jeftinim patetizmom možete kupiti. Jebite se svi zajedno.

Za razliku od Vas gospodo i gospođe ja sam i te kako sposobna i ne trebaju mi ničiji glasovi da bi bila faca u kvartu. Faca sam od sebe. Zbog svojih izbora. A ne Vaših. Za razliku od Vas gospodo i gospođe ne trebam nekoga omalovažiti da bi imala život na kakav sam navikla. Za razliku od Vas gospodo i gospođe politikanti ja znam kako je biti u ratu i znam kako je biti u miru. Za razliku od Vas gospodo i gospođe, ja znam rastaviti i sastaviti pušku i znam koliko je to znanje bespotrebno. Za razliku od Vas ja sam tamo bila i ne treba mi Vaše tumačenje stvarnosti. Da, da tamo gdje je moj susjed Frano u kojeg sam bila duboko zaljubljena ostavio glavu i tijelo. Jer ga je slučajno odabralo. A njegova će majka biti sretna jer je ustavna kategorija. Da Vas obavijestim, njegova majka je nesretna što joj sin nije stigao povaliti  onu malu susjedu koja je onak baš fora mala bila. Nego je jebeno glupo prije toga poginuo.

Gospodo i gospođe mislim da ste na pragu stavljanja posljednjeg čavla u lijes onoga što nazivate dignitetom branitelja. I jebite se opet zbog toga. Uspjeli ste veliku masu ljudi koji su bili dokazano sposobni za čuda, onesposobiti, omalovažiti i staviti u status idiota sebi ravnima. Kojima treba posebna zaštita. Psujem ka kočijaš, opet.  I opet. Jer se zbog Vas sramim svoje prošlosti na koju sam nekada bila ponosna. Jer imati takvu povijest  za mene znači da me pizdarije koje mi servirate svakodnevno ne mogu izbaciti iz ravnoteže. Ako me nije izbacio faking rat kojeg nisam tražila kako bi to mogli Vi. I kako bi sitnica poput Vaše očajne ekonomske politike mogla utjecati na mene. Objasnite mi molim Vas kako. S druge strane impresionirana sam Vašim podlim djelovanjem na veliku masu ljudi koja je nekada imala muda do poda.

Za željne duboke i dubokoumne analize u storiji imamo prikaz tipičnog braniteljskog intrapsihičkog sukoba. S jedne strane ponos - s druge strane sram.

Iskorištavanje ljudskih slabosti je za mene zločin. Zločin protiv čovječnosti. U udruženoj zločinačkoj organizaciji.

Sa štovanjem

Unatoč Vašim podvalama i dalje dokazano sposobna slučajno braniteljica kojoj ne treba Vaša zaštita jer sama zarađuje za svoje potrebe i ima svoj dignitet sa i bez rata. Sa i bez Vas.

Dapače, odlučno je odbijam. Zaštitu, za one koji su se pogubili u psovkama.

Koje fucking stvari. I kao da je bilo nekad i kao da je bilo tu. Voljela sam Ekatarinu veliku. Volim je još uvijek. Kada poželim osjetiti svu dubinu života na sav glas pustim Ekatarinu. Kada želim osjetiti onaj žar neobaveznog i istovremeno preozbiljno shvaćenog nekog trenutka u vremenu i prostoru pustim Mladenovićev glas, stas i njegovi stihovi mi bude snove, bude maštanja na neko vrijeme kada je neprobdjevena noć bila pojava nakon koje se živjelo dalje, kada sam imala snage raditi dva posla i studirati. Kada sam ljubila iz petnih žila ne zamarajući se pitanjima kako. Samo sam ljubila. I povrijeđivala. I bivala povrijeđena. Kada je jedan telefonski poziv mijenjao život isprepleten snovima i stvarnošću. I teško ih je bilo razlikovati. Nije ni trebalo. Kada je sedam ljudi uspijevalo stati u fiću, kada se čekalo u redu za kavu, kada je mrtvi Tito prijetio s jednog televizijskog programa, a La linea je bio najbolji crtić. Tako jednostavan i tako dobar. Kada sam voljela teatar i kada sam glumila u teatru. Kada je riječ susret značila susret. Bilo koga s bilo kim. Kada je nečiji život mogao biti spašen glumom i kada su nečije delikventske sposobnosti dolazile do izražaja osiguravanjem spavanja na toplom uz istovremeno zadobivanje dubokog poštovanja odlikaša iz iste škole koje je povezivala čudnovatost na koju se u jednom teatru gledalo s ljubavlju. Kada je živjeti značilo živjeti. Bez kako. Kada sam mislila kako je ruska avangarda najbolja književnost ikada napisana i kada sam mislila da je egzistencijalizam jedina i neponovljiva životna filozofija.

Jest da sam kasnije naučila da od glume ne mogu živjeti, ali me može obilježiti zauvijek. Toliko da i danas zarađujem za život fino uklopljenom glumom. Kasnije sam naučila da je ruska avangarda nastala u samo jednom vremenu i prostoru koji se neće više nikada ponoviti. Mogla bih skladno napuštajući stvari iz mladosti čak i reći: "Hvala nebesima. Nikad više Staljina". Kasnije sam naučila da delikventi koji osiguravaju san na toplom samo par godina kasnije umiru mladi. I naučila sam da ako poželim, ne mogu otići na još jedan koncert EKV iz onog vremena i prostora jer su svi umrli. Kasnije sam naučila da Tribute to znači obući se kao da sam jučer stigla iz Trsta i piti pivo iz plastične čaše. Uz tri dana bolovanja poslije. Kasnije sam naučila da postoji i teološki egzistencijalizam koji nije tako bešćutan prema ljudskoj tjeskobi. Koji joj daje izlaz.

Da bi skladno napustili stvari iz mladosti. Koje fucking stvari. Ništa ja ne napuštam, ništa od tog vremena ne dam. Sve su još uvijek u meni, sve su me obojile i sve su me označile.

potpuno svestan da prolazi vreme
kao padanje peska, kao mreskanje vode
zatvaram oci, gledam unutra
moje sumnje su glupe i postajem siguran da
to je stvaran svet u meni

I ne napuštam stvari iz mladosti nimalo skladno. Jer koliko sklada može biti u napuštanju vremena i prostora koji je ratom razoren, a vrisak dotaknutih ratom još mi odzvanja u ušima. Koliko sklada može biti u napuštanju mrtvih, ostavljenih i začuđenih u svijetu u kojemu je teško pronaći teatar koji će to voljeti i čuvati. Koliko je sklada potrebno za prihvatiti Wingsice umjesto La linee. Koliko je sklada potrebno za prihvatiti da lošom glumom bez duše zarađujem za život u kojemu su oni koje bi trebalo skladno napustiti već odavno i nimalo skladno napustili mene. Koliko sklada je potrebno za uskladiti Stvaran svijet oko mene i Stvaran svijet u meni.

Moja ulica je jutros bila blokirana. Moj kvart je jutros mogao biti opljačkan, mogao je biti raj za sitne kriminalce, sileđije i nasilnike jer sve policijske oči su bile uperene u jednog vođu. Najdražeg vođu. Kojeg iz nekog razloga treba pratiti helikopter i trebaju ga štititi snajperisti. Logično, čovjek promovira mir na zemlji, ljubav svih ljudi, mir i dobro, poštenje i ufanje. Pa je u tom sklopu vrijednosti logično da ga se toliko štiti. Jer valjda su ljudi, za koje tvrdi da su svi isti i da su svi djeca božja obična gamad željna ubijanja, tlačenja i mučenja spasitelja koji nosi mir i dobro.

Imaju li ljudi koji prenose svijetu poruke mira i dobra pravo na strah za svoju sigurnost. Ima li taj strah veze sa stvarnim opasnostima ili su tek parada za ovčice. Šljašta i blješta čini se da oduvijek pale. Ili je taj strah za svoju sigurnost odraz duboke svjesnosti da poneka božja ovčica ima svoj stav i može ga usmjeriti prema glasniku mira i ljubavi sluteći kako većina onoga što gleda i podržava u svojoj blizini nije baš mir i dobro. Čovjek je na čelu organizacije optužene za zataškavanje pedofilije u svojim redovima, za oholost i neumjerenost. Svo troje su smrtni grijesi katoličkog nauka. Pa paralelno širit nauk o smrtnim grijesima uz onu Isusovu o balvanima i trnju u očima. I mene dok pišem je malo sram. Pa kako ne bi bilo samog vođu.

Da je jutros mojim kvartom prolazio Dalai Lama koji uglavnom na visoko apstraktnoj razini razmišljanja prenosi iste ili slične poruke svijetu bi li mjere sigurnosti bile iste. A čovjek je politički azilant, protjeran iz zemlje koja je okupirana. I ima vrlo stvarne neprijatelje. Koji su ga stvarno pokušali ubiti.

Da se razjasnimo do kraja, ne furam se na Dalai Lamu, ne palim se na budizam kao bolji od katoličanstva. Kome se kopa može na ovom blogu naći tone zapisa na tu temu. Za revne Ikebana u Hrvata. Tako da je on samo metafora.

U mom malenom svemiru je katolički vjerski odgoj bio bitan dio mog odrastanja jer mi je jednom  kada sam počela misliti svojom glavom omogućio propitivanje dva nauka umjesto jednog. Uz usvajanje svih 7 smrtnih grijeha kao i današnju svjetonazorsku okosnicu razlikovanja dobra i zla. Ma koliko god to anakrono nekome zvučalo. Koliko pisana riječ može zvučati. No, da se vratim na misao o dva nauka. Onaj katolički koji mi je tradicijom predaka utkan i onaj ateistički koji je bio dominantna društvena vrijednost u doba mog odrastanja. Imati dva nauka umjesto jednog je u mom malom svemiru bogatstvo. Da ne spominjem dobrobiti imanja u istoj obitelji za istim stolom katolike, ateiste, agnostike i jednog samoprozvanog antiteistu kako zdušno drpe janjetinu za Uskrs. U mom svemiru to je jedino bogatstvo, makar povremeno završilo u burnim verbalnim okršajima i kolutanju očima.,

I tako dok gledam svoje vrtičko dijete poniklo iz kako se to danas moderno kaže agnostičkog roditeljskog okruženja što izgleda nešto kao "Sinko moj, jasni odgovori o Bogu i postanku Svemira ne postoje, i neki misle ovako, a neki onako, pa ti vidi" i koje mu tkamo u njegovo malo tkivo neovisno o dominantnom društvenom okruženju, kako gleda božjeg čovjeka na TV i objašnjava mi kako je božji čovjek jako važan i normalno je da ga se toliko štiti i baš je super što ima toliko policije, razmišljam kako sam mu dužna dati i onaj drugi ateistički nauk. Mada, malo sam skeptična s tim ateizmom. Jer ono što mogu ponuditi je vjera u znanost, prirodu, u značenju kamen, šume, životinje, more, vjetrovi i valovi, humanizam i zdrav razum. A to je opet neki teizam. Srećom imamo u obitelji onog antiteistu koji može dati malo ruke.

Zar za izbor i psihičku ravnotežu nije potrebno imati barem dvije opcije?

Zaista, veselo je na ovim našim prostorima. Kad čovjek dovoljno dugo poživi ima priliku uočavanja toliko ironijskih obrata nužnih za očuvanje jednostavne zdrave pameti koja počiva na mogućnosti izbora. Uz humanizam, znanost i prirodu.

Idite u miru.

Ne pišem zamalo pa godinama, a dok sam pisala, voljela sam. Pisati. To piskaranje je imalo formu bloga i zvalo se blog jer je objavljivano na stranicama gdje blogeri objavljuju svoje mudrolije. Blog je navodno forma internet dnevnika. U doba kada sam počela pisati blog, bilo mi je nekako smušeno u glavi i svidio mi se tada postojeći naslov "Moj internet dnevnik". Bilo je dobrih dana, bilo je loših dana. Bilo je dobrih postova, bilo je loših postova. Bilo je i ekipe. Malo po malo sam odustajala pod parolom ne da mi se više na to trošit vrijeme. Zapravo je to bio samo izgovor jer jednom kad sam svladala pisanje iz glave, pravila komunikacije i mijenjanje dizajna u par koraka za objaviti post mi je trebalo pola sata. Oduvijek sam i jedino pisala iz glave i te svoje švrljotine nazivala postovima toka svijesti u čudnim stanjima svijesti. I trebalo mi je još pola sata za obilazak dragih lica i ostavljanje komentara. U međuvremenu sam se navikla da ima ljudi raznih, raznih mišljenja, spamova i svakih čuda u blogosfreri. Pa sam za razliku od početaka kada bi mozgala što i kako izaći na kraj s onom svega čuda u božjoj bašći kad se očeše o moj cvjetak počela trošiti  na mozganje do 10 sekundi dnevno. Blogom do zena.

Oćem reći, ta o trošenju vremena ne drži vodu. Jebiga. Loš izgovor.

Onda, argument rekla sam sve što sam imala reći. Moš se mislit. Nisam ta likica. Na samrtnoj postelji ću davati na uvid urbi et orbi svoj osvrt na taj čudesni trenutak. Htio to orbi ili ne. Ako neće šaputat ću sama sebi. Kako se orbi ponaša kako mu se sprdne tu je blog. Čudesna stvar. Taman po mojoj mjeri. Odtandrljam svoje, a bliski ljudi netaknuti. Divota.

Oćem reći, ta o rekla sam svoje ne drži vodu. Jebiga. Loš izgovor.

Onda, jao jao nije ekipa što je nekad bila. I nije. Zauzeli je neki cvjetovi iz božje bašće koje baš i ne razumijem. Nešto se klade, nešto ja to ne razumijem. Međutim, jesam li pisala zbog njih ili zbog sebe. I ima li još uvijek meni dragih blogera. Ima, neki su čak novi. I baš dobri. Baš. Samo se valja malo sprijateljiti. Neš ti atomske fizike. Pa to sam već radila. I proradila.

Oćem reći, ta o ekipi ne drži vodu. Jebiga. Loš izgovor.

Onda u svom okolišu sretnem ljude koji imaju blog. Ajde baš dobro. To bi me moglo vratiti na stare staze piskaranja. Ajde da vidim te blogove. Fak, pa to su korporacijske stranice na koje se troši pola dana, to se održava. To se piše tematski. To vijore zastave.  To se znaju alati, to se može firma otvorit i popraviti hrvatsko godpodarstvo. To se uči za napisati post kao za državni ispit kad te sjebu i vele znate to bi trebali položiti. A 44  vire iz dupeta. Godine. Fak, pa ja uopće nisam blogerica. Ja sam Jelena Rozga na Porinu koja je ostala u paralelnom svemiru bez Porina. Pepeljuga. Bez teme, bez smisla, bez pretencioznosti. A dok sam pisala samoj sebi sam zamjerala pretencioznost. Svega čuda u božjoj bašći.

Pa se pitam što je uopće blog. Jesam li ikada imala blog. Ili je to što sam imala virtualno komunikacijsko sredstvo. A je li internet dnevnik, internet zapisnik, virtualno komunikacijsko sredstvo  blog. Je li i blogove pojeo vrli novi svijet šljašte, blješte, zarade, slave, plošnosti i uspjeha u par koraka po svaku cijenu. Treba li za pošten i kvalitetan internet dnevnik uz sebe imati set enciklopedija, zavidno webdizajnersko znanje i otvoreno 163 prozora sa svim informacijama koje brzinom munje prerađujem u post. Nemali broj puta je na ovom blogu stajalo upozorenje - Djeco ne koristite ovaj blog kao sredstvo informiranja za državnu maturu.  Samo pišem svoje memorablije, spoznaje, poglede i iskustva. I zabole me je su li sve činjenice točne. U današnjem svijetu činjenice kao tvrdi jednoznačni oslonci i tako više ne postoje i svaka se može opovrgnuti drugom činjenicom. Samo ovisi s koje strane svijeta na "činjenicu" gledaš. Mda, sad bi mogla još deset stranica o svojoj omiljenoj temi raznih odgovornosti u novom svijetu bez tvrdih vanjskih oslonaca vrijednosnog sustava. Tko zna. Možda i pljunem neki post.

Ili je za imati blog potrebno imati samo sebe. Sebe nije roba. Ili jest.

Je li blog postao sastavni dio vrlog novog svijeta u kojemu je neovisno o ukusu Severina uspješna žena, a ona sirota BB Marijana ruglo neuspjeha. Po kojim faking kriterijima. Prva navodno bolje pjeva.

Ono si što jedeš. Ako je tako, a jest, neuračunljivo sam jednostavna i u  neuračunljivim razmacima komplicirana. Jedem bez razmišljanja ovisno o tome što mi je palo na pamet taj trenutak ili nešto komplicirano za što su pripreme do trenutka jela ravne pripremama za Olimpijske igre. Zajedno s plamenom u obliku svijeća i prigodnim govorom o važnosti sudjelovanja u igri okusnih završetaka.

Satrle su me reklame o boljoj budućnosti, priznajem, posrnula sam i začula glas iz dubine duše: "Želim biti bolji čovjek". Promijeniti ću prehrambene navike. Jesti ću zdravo. Trk u trgovinu zdrave hrane po instant boljitak.

U društvu apoteke i trgovine hrane za kućne ljubimce, trgovina je bila teško uočljiva, ali kako se nekako kočoperila sa svim onim zelenim listićima na logu nehajno sam je zvjerkajući u nebo i tražeći boljost u sebi  ipak prepoznala. Ulaskom unutra odmah osjećam čisti mir. Miris nečega čega valjda ima u Indiji ali ne i u lijepoj našoj mi je ušao u nozdrve i poručio:"Uđi, postani bolji čovjek. Ono si što jedeš". Prošao mi je kroz glavu jučerašnji dan s kokošjom juhom, povrćem i pilećim mesom na lešo i zamalo sam se uvjerila kako sam ipak dovoljno dobar čovjek. Trenutak istine u kutku svijesti, najviše sam uživala u krilima i onoj finoj i nezdravoj kožici s bataka. Ono si što jedeš, ulazi unutra ti jedna neuračunljiva i komplicirana i postani bolji čovjek.

Prodavačica-vitka kao srna i jednako srneći plahih očiju je plesala među policama natrpanim dobrom hranom. Dobrim i zdravim za jelo, zdravim za higijenu, zdravim za tijelo. Kako li je samo lelujala u rimu meditativnog ptičjeg pjeva u kombinaciji s nekim jazzy junkom koji navodno otvara chakre, a  dopirao je s kineskog CD-a. Istočni su zdraviji, manje zrače. Gipkim pokretima mi je pokazivala i upućivala me u tajne navodno vrlo ukusnog keksa s nečim zdravim, mada je sigurno ukradeno s jelovnika nekog glodavca za koje bi mi dijete bilo spremno jesti i te kekse samo da ga dobije. Zdravom hranom do glodavca, odgojna metoda.
Keksi. Odlični za probavu. Čovjek nije samo ono što jede, čovjek je i ono što sere, prosvjetljenje je došlo iznenada dok sam očarano gledala njezin blaženi izraz lica. Uzimam dvije vrste keksa s dvije vrste sjemenki koje valjda nabavljaju na veliko u suradnji s onim zoo shopom u izlogu do. Miris ying-yanga ili nečeg sličnog s crticom između me podsjeća kako to samo moja stara špekom i čvarcima zatrovana duša progovara. Udarac tibetanskih zvona me vraća u jednostavnost životne mudrosti Ono si što jedeš. U ritmu algi koje sliče na celofanski i sigurno od mikroba upakiranu nelegalnu tvorevinu odabrala sam poznatu tvar. Tamni šećer. Pa nisam baš tako loš čovjek, to koristim godinama. Opijena spokojem, mirisom i željom za poboljšanjem čovječnosti koja je skrivena ispod svih usput pojedenih kajgana napunila sam košaricu za čas. Uzela i kupku od nečeg na kineskom za bolji ten. Jer čovjek je i ono kako mu koža diše, bljesnula je još jedna spoznaja.

Blagajna. Pomalo neprirodna je skladnost prstiju spokojne prodavačice i zvuka printanja računa koji narušava mirisnu idilu koja dopire iz taoistički spokojnih zvučnika na kojima sjedi mudri Budha. Pogled na Budhu me spasio od čisto balkanske psovke koja bi doprla iz neosviještene i janjećom kožicom umrljane duše koja se probudila posezanjem ruke u novčanik. Ono si što jedeš. Ono si što sereš. Cijena nije važna. Novac je ništa. Ništa je novac.

Iznenađujuće odlične probave na koju se trebam još priviknuti na putu spoznaje pronalaženja dostupnih WC-a, zvukovima iz želuca za koje moja stara duša sluti da je glad, a nova spokojno klikće kako je težak put spoznaje, i praznog novčanika spokojno pišem još jedan post o ničemu. Čisti tao. Put je u meni.

Slutim kako zvuci Zappe nisu dovoljno meditativni za prenošenje teškotražećeg mira kroz alge i tofu koji je skriven negdje u ovom postu. Kako je čovjek i ono što sluša - mogla bih zaključiti kako sam od siline kontradiktornih spoznaja na istoj hrpi u prilično konfuzno-sjebanoj fazi. CingCing.

Dobro. Priznajem. Jamilo me na braniteljizam. Kad sam na toj temi psujem ko kočijaš. Pa trenutno jebem sve po spisku našoj vrloj Vladi koja me odlučila predložiti kao ustavnu kategoriju. Tamo negdje pored ličkog medvjeda i Plitvičkih jezera. Pa zar Vi zaista mislite da sam zbog osobnih izbora u svom životu zaštićena vrsta. Zar mislite da sam neuka budaletina koju treba štitii Ustav kao što daje pravo glasa zatvorenicima. Zar mislite da me se šikanira. Zar mislite da sam zaslužila toliko omalovažavanje da me treba posebno štititi. Od koga. Za majku božju. Zar mislite da ste mi uspjeli isprati mozak svojim parolama i sranjima. Zar mislite da se ne sjećam što je i kako je bilo tamo pred 20 godina. Zar mislite da mogu zaboraviti svoj život i živote ljudi koje sam u svom braniteljizmu upoznala.  Zar mislite da ste me uspjeli onesposobiti, psihijatrizirati, proglasiti neuračunljivom, naglom i treba mi posebna zaštita. Zar mislite da sam nakon 5 godina rata nesposobna za rad. Zar mislite da me možete kupiti. Zar mislite da Vam je naum uspio. Zar zaista mislite da ste me uspjeli oglupiti. Znam da ste se jako trudili. Zar mislite da će te omalovažavanjem mojih izbora i mojih posljedica tih izbora dobiti izbore. Zar zaista gospodo i gospođe mislite da me jeftinim patetizmom možete kupiti. Jebite se svi zajedno.

Za razliku od Vas gosodo i gospođe ja sam i te kako sposobna i ne trebaju mi ničiji glasovi da bi bila faca u kvartu. Faca sam od sebe. Zbog svojih izbora. A ne Vaših. Za razliku od Vas gospodo i gospođe ne trebam nekoga omalovažiti da bi imala život na kakav sam navikla. Za razliku od Vas gospodo i gospođe politikanti ja znam kako je biti u ratu i znam kako je biti u miru. Za razliku od Vas gospodo i gospođe, ja znam rastaviti i sastaviti pušku i znam koliko je to znanje bespotrebno. Za razliku od Vas ja sam tamo bila i ne treba mi Vaše tumačenje stvarnosti. Da, da tamo gdje je moj susjed Frano u kojeg sam bila duboko zaljubljena ostavio glavu i tijelo. Jer ga je slučajno odabralo. A njegova će majka biti sretna jer je ustavna kategorija. Da Vas obavijestim, njegova majka je nesretna što joj sin nije stigao povaliti  onu malu susjedu koja je onak baš fora mala bila. Nego je jebeno glupo prije toga poginuo.

Gospodo i gospođe mislim da ste na pragu stavljanja posljednjeg čavla u lijes onoga što nazivate dignitetom branitelja. I jebite se opet zbog toga. Uspjeli ste veliku masu ljudi koji su bili dokazano sposobni za čuda, onesposobiti, omalovažiti i staviti u status idiota sebi ravnima. Kojima treba posebna zaštita. Psujem ka kočijaš, opet.  I opet. Jer se zbog Vas sramim svoje prošlosti na koju sam nekada bila ponosna. Jer imati takvu povijest  za mene znači da me pizdarije koje mi servirate svakodnevno ne mogu izbaciti iz ravnoteže. Ako me nije izbacio faking rat kojeg nisam tražila kako bi to mogli Vi. I kako bi sitnica poput Vaše očajne ekonomske politike mogla utjecati na mene. Objasnite mi molim Vas kako. S druge strane impresionirana sam Vašim podlim djelovanjem na veliku masu ljudi koja je nekada imala muda do poda.

Za željne duboke i dubokoumne analize u storiji imamo prikaz tipičnog braniteljskog intrapsihičkog sukoba. S jedne strane ponos - s druge strane sram.

Iskorištavanje ljudskih slabosti je za mene zločin. Zločin protiv čovječnosti. U udruženoj zločinačkoj organizaciji.

Sa štovanjem

Unatoč Vašim podvalama i dalje dokazano sposobna slučajno braniteljica kojoj ne treba Vaša zaštita jer sama zarađuje za svoje potrebe i ima svoj dignitet sa i bez rata. Sa i bez Vas.

Dapače, odlučno je odbijam. Zaštitu, za one koji su se pogubili u psovkama.

Ovo sam prvi put objavila 30. svibnja 2008. Godine prolaze, teme se naoko mijenjaju, red Medačkog džepa, red Oluje, red otvaranja registra. Kad pogledam ovaj post, moj intimni pogled je isti. Ovaj post ne isključuje onaj ispod.

Velika je čarolija skrivena u korištenju jednog slova i, umjesto tri ili.

Prolazila sam s prijateljem kroz Medački džep negdje odmah poslije Oluje. Inače vrlo brbljav lik koji o svemu ima svašta duhovito i dobro reći je odjednom zašutao. Kilometri su prolazili u potpunoj šutnji. Oči su nam bile uperene u cestu i sebe. Srušene kuće, uništena zemlja, spaljena drveća i spomenik u obliku tenka s hrvatskim grbom nam je polako ulazio u svijest. Kada smo prošli ogoljelo područje samo je rekao:"Ja se sramim". Iz mojih usta je odzvonila jeka: "I ja isto". Kasnije smo se često znali prisjećati tog putovanja na veselo mjesto kroz Medački džep. Tišinu dugu nekoliko kilometara nismo više nikada spomenuli. Sjetim je se često. Vjerujem i on. Netko je za tu šutnju odgovoran.

Mislim se bi li ovo objavila ili ne.

Razlozi protiv su sve zamislive i nezamislive posljedice zloupotrebe jednog vrlo osobnog pogleda u borbama za najviše politički, a najmanje ljudski "ispravno" mišljenje prema ratu i braniteljima u čemu unaprijed odbijam sudjelovati.

Zato su komentari isključeni.

Razlozi za su prekid šutnje pred samom sobom uz osnovno ljudsko pravo na slobodu mišljenja i izražavanja za koje sam u ratu sudjelovala kako sam najbolje znala i umjela. Zato je post objavljen.

Vlado Gotovac: "Mi smo narod koji sa silnom strašću generalizira grijehe: zločin grupe u nas brzo postaje nacionalni zločin."